I dalje je na intenzivnoj. Stanje se pogoršava. Trebalo je danas da damo saglasnost da se ugradi traheostoma (kanila) kako bi se obezbedili uslovi za kućnu negu, jer bi se tako Staša manje mučila, bilo bi mnogo lakše da se aspirira, oslobodili bismo grlo stalnog iritiranja, i što je naj važnije, mogla bi da diše nesmetano, jer ionako diše veoma dobro bez aparata. Ali, ona temperatura koja je dugo prati je noćas bila čak 39 stepeni. Uspeli su da izoluju bakteriju koja to izaziva u urinarnom traktu, međutim, dok se stanje ne stabilizuje, neće niko da je operiše. Nestabilnost se ogleda i u slaboj razmeni elektrolita - gubi veoma mnogo natrijuma, a takvo stanje, opet, zahteva stalni nadzor i analize, pa ne mogu da je puste na kućno lečenje. Zenica levog oka je proširena...
Ne budi se kad dođemo, ne otvara oči, samo se na aparatu vidi kako puls raste kad je pipinemo ili kad joj šapućemo, i ide do 150 otkucaja! To nama govori da nas cica čuje. Mama je uspevala da se ušunja i kad nije termin za posete, ali su veoma strogi po tom pitanju, i ne puštaju. Prošli put je tako videla da su joj izbili i drugi zubić prilikom aspiracije, i da su ga bacili, ali mama ne bi bila mama kad ga nebi našla, makar i po đubretu tražila. Daju nam da donosimo hranu.
Pored uzglavlja smo videli adrenalin. Nisu nam rekli da joj daju, ali pretpostavljamo čemu služi.
Nadamo se da će bar još toliko izdržati da dođe kući.
Da nam nije Maše da nas vraća u kvazi normalno stanje,...